Autentična priča o Miru, koji nikada nije živio u zemlji mira

Britanski dokumentarista Phil Grabsky je u saradnji s afganistanskim novinarom Shoaibom Sharifijem, prateći život Mira Husseina tokom 20 godina, napravio portret ratom poharanog Afganistana. Film pogledajte 12. septembra u 21:00 u Cineplexxu.

Piše: Elma Ljubčić

Prije 20 godina Afganistan je, zbog napada 11. septembra, postao epicentar rata objavljenog teroru, što ga je učinilo glavnom viješću svjetskih medija. Pažljivo prateći dešavanja u toj zemlji, a u želji da upozna obične ljude Afganistana, britanski dokumentarista Phil Grabsky došao je u potpuno razoren Kabul, odakle se zaputio u Bamiyan, gdje su talibani digli u zrak nekada najviše statue Buda na svijetu.

“Afganistan je 2001. godine bio u svim vijestima zbog talibana koji su minirali budističke hramove u Bamiyanu, a zatim zbog invazije SAD-a i NATO-a nakon 11. septembra. Želio sam upoznati obične ljude Afganistana koji ni krivi ni dužni pate zbog okolnosti koje su im nametnute”, kaže Grabsky.

Po dolasku u Bamiyan Grabsky upoznaje Mira Husseina, tada razigranog osmogodišnjaka, koji je s porodicom živio u pećini, a danas 27-godišnjeg porodičnog čovjeka koji u Kabulu gradi karijeru kao snimatelj. Moje djetinjstvo, moja zemlja – 20 godina u Afganistanu, autentičnu priču o Miru, koji nikada nije živio u zemlji mira, Grabsky je snimio u saradnji s afganistanskim novinarom Shoaibom Sharifijem.

Film Moje djetinjstvo, moja zemlja – 20 godina u Afganistanu, čije se prikazivanje podudarilo s povlačenjem američkih trupa iz te zemlje, što ga je dodatno aktueliziralo, bit će predstavljen na četvrtom AJB DOC Film Festivalu, u sklopu selekcije Last Minute Cinema, u nedjelju u 21 sat u kinu Cineplexx u Sarajevu, a moguće je pogledati ga i online.

Tim povodom je reditelj Phil Grabsky govorio za Al Jazeeru.

Šta ste znali o Afganistanu prije nego što ste prvi put posjetili tu zemlju i šta Vas je inspirisalo da snimite dokumentarnu hroniku o Mirovom životu? Kako ste uopće upoznali Mira i njegovu porodicu?

– Kabul u koji sam tada doletio bio je razoren – poput Berlina 1945. Kada pogledamo stanje u Afganistanu danas, ne smijemo zaboraviti kakav je bio 2001. godine. Grad je bio u potpunosti razoren. Ipak, nisam želio snimati film u Kabulu, pa sam otputovao u Bamiyan – bilo je to izvanredno putovanje do izvanrednog mjesta. Tamo smo se Mir i ja upoznali. Vidio me kako snimam i došao vidjeti šta radim. Vidio sam njegovo nasmijano lice i ubrzo sam upoznao njega i njegovu porodicu. Shvatio sam da je praćenje života malog djeteta koje je odrastalo u posttalibanskom Afganistanu (kako su ljudi mislili i nadali se) izvrsna priča za film. To je bila jedna od najboljih odluka koju sam donio kao filmski reditelj.

Pratili ste Mira i njegovu porodicu 20 godina. Koliko se vizija o dokumentarcu i priči koju ste htjeli prikazati svijetu promijenila tokom te dvije decenije?

– Jedino što se promijenilo je to što sam na početku mislio snimiti film koji bi pokrivao jednu godinu, zatim je to postalo deset godina, a na kraju dvadeset. To je velika greška koju je Zapad napravio – nisu imali dugoročni plan. Propustili su ogromnu priliku s Afganistanom jer su sve htjeli uraditi prebrzo. Ipak, s druge strane, SAD još ima 40.000 vojnika u Njemačkoj… Ludilo.

Pretpostavljam da ste naišli na brojne izazove prilikom snimanja ovog filma. Kako ste ih prevazišli?

– Bilo je mnogo izazova, ponekad sam bio zabrinut, čak i uplašen. Ali to nije ništa u poređenju s Mirovim iskustvima. Ja sam, barem, mogao otići kući. On nije. Najveći izazov, koji me više puta gotovo pa natjerao da odustanem, bio je nagovoriti bilo koga da finansira film. Sada ga svi žele emitovati, ali gdje su bili kad su mi trebala sredstva tokom produkcije? Veoma sam tužan zbog stanja dokumentarne produkcije za TV. Možda će Netflix i veliki streameri promijeniti stvari, ali čini se da ih uglavnom zanima kriminal…

Također, nisam uspio dobiti sredstva iz kinofondova ili državnih agencija – tada nikoga nije interesovao Afganistan, a sada se kao čude onome što se dešava. Ja se, recimo, uopće ne čudim.

Uz Mirovu ličnu priču, prikazujete arhivske snimke kojima podsjećate kako su američki predsjednici proglašavali pobjedu nad talibanima. Koliko je to, zapravo, ironično, naročito kada uzmemo u obzir trenutni haos koji je u Afganistanu uzrokovan brzim povlačenjem Amerikanaca iz zemlje?

– Mislim da je jasno – a to vidimo svaki dan – kako političari konstantno daju obećanja koja rijetko ispunjavaju. Čak i sada, naprimjer u mojoj zemlji, premijer tvrdi da će “premjestiti nebo i zemlju” kako bi hiljade ljudi iz Afganistana doveo u Veliku Britaniju. Ipak, znamo da hiljade e-poruka s molbama za pomoć nisu ni otvorene.

Trumpova politika kojom je mislio privući glasače time što će vratiti američke vojnike kući je također bila pogrešna; on čak nije imao demokratski izabranu afganistansku vladu na katarskim “mirovnim pregovorima”. To je bila zaista katastrofa. A Biden je to još i pogoršao. No, čini se da su sve zapadne zemlje bile jako loše pripremljene, ne samo SAD. Velika Britanija, u kojoj živim, dvije godine je potrošila raspravljajući o Brexitu i ignorišući Afganistan. Kakva strašna greška.

U prijevodu na slavenske jezike Mirovo ime znači “mir”. Koliko je to ironično, s obzirom na to da nam na primjeru njegovog života pokazujete kako je mir krhak? 

– Ništa nije krhko kao mir. Da imam neku moć, ovog bih trena ukinuo prodaju naoružanja, koliko god to utjecalo na ekonomiju. Afganistan je u ovom trenutku pun najmodernijeg naoružanja, koje se uglavnom nalazi u rukama talibana ili ISIL-a.

Naša planeta je jedno najvjerovatno čudo, ali izgleda da smo se mi nakanili da ga uništimo po svaku cijenu. Historija je pokazala da niko nema nikakvu dugoročnu korist od bilo kakvog sukoba. Volio bih da ljudi mogu shvatiti da je najveći dar i zadovoljstvo pomoći drugome, a ne pokušati ga uništiti. Mislim da i film tu ima veliki značaj, jer je način na koji je u filmovima prikazana borba dobra i zla potpuno pogrešna – dobri momci ne pobjeđuju mecima i automobilskim potjerama kako je to prikazano u većini filmova. Jednostavno, život nije takav.

Kroz film pratimo Mira, koji isprva živi u pećini, nakon čega se vraća u rodno selo, a potom sa suprugom odlazi u Mazar-e-Sharif, pa u Kabul. Sve to na ekranu izgleda kao nevjerovatno putovanje kroz vrijeme, iako je riječ o historijski kratkom periodu (20 godina) i 500 km. 

– Ovaj film paralelno priča više priča i zbog toga je, prema mom mišljenju, tako uzbudljiv. On prikazuje Afganistan iz više uglova, kako iz ugla običnog čovjeka tako i u geopolitičkom prostoru. Ideja filma je da ljudi prvo moraju razumjeti koliko je društvo u Afganistanu siromašno da bi shvatili druge procese. Ako je običnom čovjeku teško osigurati osnovne stvari za život poput hrane, vode i ogrjeva, kako da se bavi nekim drugim stvarima u životu? Logično je da je tako očajne ljude lako regrutovati da proizvode drogu ili se pridruže nekoj paravojnoj formaciji, koja će im osigurati najosnovnije za život.

Još jedna velika greška, prema mom mišljenju, jeste to što se mnogo novca slilo u Kabul i neke druge urbane dijelove Afganistana, dok je malo ili nimalo uloženo u sela, tako da se taj jaz godinama samo povećavao. Ne može se reći da društvo u tim centrima nije napredovalo, naravno da jeste, ali je razlika zaista ogromna. Ipak, mislim da ima neke nade, a to kažem na osnovu ponašanja talibana, koji sada paze šta će reći i kakvo je mišljenje javnosti o njima, za razliku od devedesetih godina.

Postoji li nešto što međunarodna zajednica može uraditi da zaustavi talibane?

– Mislim i nadam se da su ovo neki novi talibani, a ne oni otprije 20 godina. Možda bi bilo najbolje s njima postići neki dogovor da se zajedno borimo protiv ISIL-a. Ipak, postoji bojazan koliko će novo vodstvo talibana imati kapaciteta da kontroliše svoje vojnike, u čijim redovima ima različitih tipova ljudi, od običnih siromašnih momaka do ubica i silovatelja koji su pušteni iz zatvora.

Najgore bi bilo da međunarodna zajednica okrene leđa Afganistanu. Mi im moramo pomoći, ali isključivo humanitarnom pomoći, a ne slanjem oružja i aviona. Jedino tako možemo dobiti dugotrajni mir na tom području.

Pomogli ste Miru da počne raditi kao snimatelj, jer je još kao dječak pokazao interes za to. Jeste li još u kontaktu s njim? Znate li šta se događa s Mirom i njegovom porodicom?

– Naravno da sam u kontaktu s Mirom, i dalje je snimatelj u svojoj zemlji, koju beskrajno voli. Njegova želja nije da ode iz Afganistana, on želi živjeti u miru u svojoj zemlji.