Bogati stranci sa srpskih položaja ubijali su civile u opkoljenom Sarajevu

Film ‘Sarajevo Safari’ režisera i scenarista Mirana Zupaniča priča je o bogatim strancima koji su novcem plaćali mogućnost da s položaja Vojske Republike Srpske pucaju po civilima u opkoljenom gradu.

Autor: Jasmin Agić

Ko god je pomislio da je o četverogodišnjoj opsadi Sarajeva rečeno sve, da o agresiji na Bosnu i Hercegovinu više nema tajni, bude zaprepašten otkrivanjem novih činjenica i detalja.

Film Sarajevo Safari slovenskog režisera i scenarista Mirana Zupaniča jedna je takva priča, šokantna, nevjerovatna, a istovremeno mračna i pesimistična. Istine o opsadi Sarajeva, koje su iznesene u ovom iskrenom i brutalnom dokumentarcu, koji će biti prikazan na ovogodišnjem AJB DOC-u, pomjeraju granice podnošljivog u razumijevanju rata. Sarajevo Safari govori o slabo poznatom fenomenu "lova na ljude", zapravo, tačnije i preciznije, o bogatim strancima koji su dolazili na položaje Vojske Republike Srpske u okolini Sarajeva i odatle pucali po gradu, ubijajući civile.

Početna stanica, ona s koje su "avanturisti" kretali u lov na ljude, bila je Beograd, kaže Zupanič u intervjuu za Al Jazeeru Balkan: "Beograd je tada imao normalne avionske veze s inozemstvom, a dalje je postojao specijalni logistički aranžman. Jedan izvor kaže da su ih iz Beograda vozili helikopterom Vojske Jugoslavije do Pala, prema drugom su ih transportirali cestama. Viši po rangu, moćniji i bogatiji vjerovatno su imali udobnije uvjete za putovanje do Sarajeva."

Šta je to "sarajevski safari"?

To je bila specifična, normalnom umu nezamisliva vrsta lova, lova na ljude. Tokom opsade Sarajeva bogatim strancima koji su platili određenu nadoknadu bilo je dopušteno da sa srpskih položaja pucaju na ljude u slobodnom dijelu grada. Žrtve su bili civili koji su se u tom trenutku našli na snajperskom nišanu tih okrutnih stranaca.

Koliko je ljudi, po Vašim saznanjima, učestvovalo u toj "igri" ubijanja?

Taj fenomen, dakako, bio je i još ostaje ovijen velom tajne. Mi smo taj veo odmakli koliko je bilo moguće i tu vam ne mogu dati nikakav konkretan odgovor, jer ga ne znam. No, u svakom slučaju bio je potreban cijeli lanac onih koji su nudili te lovačke aranžmane, onih koji su na "safari" išli i onih koji su se brinuli za logistiku i organizaciju na terenu.

Kada ste se prvi put susreli s tim fenomenom?

O "safariju" mi je prvi pričao moj producent Franci Zajc u februaru 2019. i meni je ta priča bila apsolutno šokantna. S Francijem i snimateljem Božom Zadravcem već početkom 1993. snimali smo u Bosni i Hercegovini. Oči Bosne bio je prvi i, mislim, jedini slovenski dokumentarac snimljen na tlu Bosne i Hercegovine tokom rata. Onda su oni bili u Sarajevu krajem '93. i početkom '94. i snimili još više materijala.

Osim ranjavanja Faruka Šabanovića, sve arhivske snimke u filmu Sarajevo Safari snimila je naša ekipa. Ustvari, Franci je najviše zaslužan za taj film, jer je on godinama tražio i onda i našao ljude koji su bili spremni o safariju pričati pred kamerom. Nažalost, bilo je i onih koji su prvo pristali na snimanje, pa su se onda predomislili. Strah je još prisutan poslije gotovo 30 godina.

Koliko su vlasti na Palama učestvovale u organizovanju "Sarajevskog safarija"?

Prema svjedočenjima, u organizovanju "safarija" sudjelovali su pojedini pripadnici Vojske RS-a i Vojske Jugoslavije. Ko konkretno i na kojem nivou zapovijedanja, ili možda čak političkog odlučivanja, ne znam. O ulozi vlasti na Palama nemam informacija. Tu moram reći da nam namjera nije bila identifikacija konkretnih ljudi, jer nam, s obzirom na delikatnost teme, te informacije nisu ni bile dostupne.

Koliko znam, naš je film prvi koji javnosti otvara tu stravičnu priču. Ako ima ko programski interes i produkcijske resurse, može slobodno nastaviti tražiti dalje, ali moram odmah napomenuti da je skupljanje autentičnog i vjerodostojnog materijala izuzetno teško.

Ko su bili učesnici "safarija"; iz kojih dijelova svijeta, kojih nacionalnosti?

Jedan izvor navodi Amerikance, Kanađane i Ruse, drugi Italijane. U svakom slučaju, to su bili dovoljno moćni i dovoljno bogati ljudi veoma specifičnog psihološkog profila.

Je li među njima bilo ljudi s prostora bivše Jugoslavije?

Tu informaciju nije niko potvrdio.

Je li Beograd bio zborno mjesto za dopremu stranih avanturista na sarajevsko ratište?

Beograd je tada imao normalne avionske veze s inozemstvom, a dalje je postojao specijalni logistički aranžman. Jedan izvor kaže da su ih iz Beograda vozili helikopterom Vojske Jugoslavije do Pala, prema drugom su ih transportovali cestama. Viši po rangu, moćniji i bogatiji, vjerovatno su imali udobnije uvjete za putovanje do Sarajeva.

Svjedočenje srpskog dobrovoljca iz Paraćina otkriva da su bili odjeveni u lovačku opremu. Kakav je bio profil ljudi koji su dolazili ubijati građane Sarajeva – bogati, politički utjecajni, psihopati, avanturisti?

Naš film otvara više pitanja nego što daje odgovora. Sasvim je sigurno da u toj laboratoriji zla koju zovemo kugla zemaljska postoji i posebna vrsta ljudi koji su bez ikakvog vanjskog povoda spremni pucati na bilo koga ko im se nađe na nišanu: dijete, majku, bilo kog anonimnog muškarca ili ženu. Kakvi ih unutrašnji nagoni navode na to? Kakvo im zadovoljstvo to nudi? Kakvu moć posjeduju da im to neko organizuje? Odakle dolaze i kamo se vraćaju?

Tu je bezbroj pitanja na koja nemam odgovore. Ali, nije samo to: strane obavještajne službe pratile su taj fenomen i sve tako izgleda da niko iz međunarodne zajednice nije intervenisao na način da se taj "safari" zaustavi. Zašto ne? To je za mene najvažnije pitanje.

Jesu li sve to plaćali i imate li saznanja koliko je to koštalo, kolika je bila tarifa za učestvovanje u "safariju", gdje su imali priliku ubijati ljude kao lovinu?

Da, stranci su plaćali visoke svote novca, ali niko mi nije znao reći koliko konkretno. Jedan svjedok tvrdi da su tarife bile više ako su pogodili dijete. Taj isti svjedok, koji je i sam bio više puta prisutan na tom lovu na ljudske glave, kaže da se najviše pucalo iz rejona Grbavice.

Dozvolite da kažem još nešto: u karijeri sam snimio mnogo filmova, a nijedan nije bio ni približno tako mračan kao taj. Tako crn i tako pesimističan. Ali, s druge strane, čini mi se izuzetno važnim da svi koji imamo tu mogućnost širimo znanje o fenomenologiji zla koje je u ljudskom biću da bismo se tom zlu znali suprotstaviti. Ali ne vlastitim zlom nego pojedinačnim i zajedničkim dobrom.